U rasponu od gotovo sto godina, dvije bogataške obitelji u Varošu natječu se oko toga tko će podići ljepši spomenik lokalnim zaslužnicima; najstarijem pjesniku, historiografu, arhitektu, kiparu i kolekcionaru umjetnina… Poglavlja su naslovljena rednim brojevima (Prvi spomenik, Drugi spomenik…) i uz njih su vezane godine (od 1903. do 1991.). Posljednje poglavlje (Deveti spomenik) ostaje bez godine. Stradavanja se nastavljaju, točka nije stavljena. U završnom dijelu romana ruši se vjera u monumentalistički pristup povijesti. U sve je uključena i treća obitelj. Ona je za razliku od dviju glavnih, siromašna, klesarska. U njezinoj se radionici izrađuju postolja za spomenike. Obitelj je svjedok i moći, ali i propasti. Devet spomenika (prvi put objavljen 2006. godine ) ujedno je i povijest Grada, i nacionalna povijest u malom, i ljudski komentar, i slika žanra. Brojne obiteljske priče primjeri su svih mogućih reakcija na povijest, slike svih bolesti od kojih slabi pojedinci mogu oboljeti kad se nađu, ne svojom voljom, u zanimljivim vremenima. Životni likovi i uzbudljiva priča - na što smo kod ovoga autora već navikli - kao i nadahnute evokacije dunavskog krajolika, obećavaju čitateljski užitak. Romanu je pridodan autorov esej Koliko traje književna vječnost?, a sve je popraćeno pogovorom Julijane Matanović.