Sve rane veze s vanjskim svijetom, svi uzbudljivi i zavodljivi objekti koje tek treba razumjeti, osnova su poslušnosti. Ništa od tih radosno-samopotvrđujućih aktivnosti i osjećaja dijete nije steklo, a da se pogledom na mamu ili tatu nije uvjerilo – da je ovaj svijet sasvim u redu, da se u to može pouzdati, da mu se ništa ne može dogoditi. Pa mama ili tata su tu! Dakle, komu djeca vjeruju spremnije nego ocu i majci i koga doživljavaju “snažnijim”, svjesno i nesvjesno? Uostalom, ona to čine i tada kada njihovo ponašanje ne upućuje ni na jedan od tih pozitivnih osjećaja- dakle, još s dvanaest ili trinaest godina. Ona se mogu duriti ili biti glasna, no u svakom se terapijskom iskustvu ipak prikriveno, ispostavi sljedeće: tatu se doživljava sasvim velikim i nadmoćnim. Ponekad se ta nadmoćnost mora zanijekati, mora joj se suportstaviti; mnogi konflikti nastaju upravo stoga što je u dječjoj podsvijesti tata usidren kao neizmjerno moćan. Kada je ta “moćna usidrenost” povezana s pozitivnom slikom oca, s ocem-zaštitnikom, tada je i za jednog dvanaestogodišnjaka ili trinaestogodišnjaka svijet još u redu – kao što je to na sasvim elementaran način bio za dvogodišnjaka ili trogodišnjaka.