Vladimir Čerina (1891.-1932.) rodio se u Splitu, školovao se neredovito u Splitu, Zagrebu i Rijeci. Jugofilski i antiaustrijski orijentiran, poslije sarajevskog atentata bježi u Italiju. U izbjeglištvu je proboravio pet godina, a onda se 1919. vraća u svoj ostvareni san - Jugoslaviju posve živčano rastrojen i u nekoliko navrata slijedeći čin Ulderika Donadinija pokušava se ubiti, ali ga uvijek spašavaju i najzad šalju u duševnu bolnicu 1922. godine. Umire u duševnoj bolnici u Šibeniku, 29. veljače iste godine. Od novih naraštaja neprepoznat, a od starijih nepravedno zaboravljen.

Možda nitko u našoj pisanoj riječi nije iznio toliko kritika ambijenta i prilika u ondašnjem društvu kao što je to Čerina radio u svojim mnogobrojnim napisima. Valjda ni jedan njegov napis nije bio bez oštrih optužbi upućenih umrtvljenosti naše „bezbojne, mlake, lijene, plješnjive sredine", kako je to Čerina znao govoriti. U njegovoj knjizi o Kamovu naići ćemo na čitave odlomke u kojima je prikazana sredina kao „mutna i mlaka kaljuža", „nevoljna i mrtva sredina", „beamterska i purgerska socijalna atmosfera". Govoreći o inteligenciji u tom društvu Čerina ni nju, pogotovo ne nju, neće štedjeti.

Za njega je ta „inteligencija sa malo osjećaja nezadovoljstva, sa malo muževnog zanosa, slaba, nemobilna, neljudska, ličila je na nekakvu golemu i praznu grobnicu". Poezija Kamova bit će  - „jeka te grobnice".

Knjiga o Janku Poliću Kamovu prvi put je tiskana u Rijeci 1913., napisana te iste godine u Firenci, gdje je Čerina surađivao s talijanskim futuristima Giovannijem Papinijem i ardengom Sofficijem, okupljenim oko znamenitog časopisa 'Lacerba'. Ta je knjiga i danas od prvorazrednog značaja za povijest hrvatske avangarde.