U 4. stoljeću naše ere pustinje Egipta, Palestine, Arabije i Perzije naselila je vrsta ljudi koji su za sobom ostavili neobičnu reputaciju. Radi se o prvim kršćanskim pustinjacima koji su napustili gradove i društvo poganskog svijeta. Ne želeći se pasivno prepustiti njihovim pravilima i vrijednostima, krenuli su u potragu za osobnim „spasenjem“.Oni su sumnjali da se kršćanstvo i politika mogu sjediniti, za njih je kršćansko društvo moglo biti jedino duhovno i nadzemaljsko. No, oni nisu bili pobunjenici protiv društva i nisu se pokušavali izdizati kao da su bolji od drugih. Naprotiv, jedan od razloga zbog kojeg su pobjegli od svijeta bio je što su u njemu ljudi podijeljeni u dvije kategorije: na one uspješne koji nameću svoju volju drugima i na one koji moraju popuštati i pokoravati se. Pustinjski oci odbili su vladavinu drugih, ali oni sami nisu htjeli vladati drugima. Ono za čime su tragali bilo je društvo jednakih, gdje je jedini autoritet ispod Boga bio karizmatični autoritet mudrosti, iskustva i ljubavi te su imali puno zajedničkog s indijskim jogijima i zen budističkim monasima Kine i Japana. Ova dragocjena zbirka odabranih izreka iz 4. stoljeća danas nas može mnogočemu podučiti: milosrđu, kontemplaciji, zahvalnosti, skromnosti, ali i tome kako se ne obazirati na predrasude, oduprijeti se prisili i neustrašivo krenuti prema nepoznatom.