Panika u nacionalnom parku

S visovačkog ih jezera zapuhnuo blag povjetarac koji je uskovitlao Lucinu kosu po Rokovu licu i očima. Ništa nije vidio. Pred njim se stvorio mrak. Kao daje sasvim oslijepio. Činilo mu se kako vozi Lucu kroz crne olujne oblake. Doživio je čudesan trenutak sreće kao da leti zrakom, osjećajući kako upravlja zrakoplovom ane biciklom. Osjećao se junakom iz bajke. Samo je Luca bila stvarna. Roko je tog trenutka, leteći samo kratko i nemjerljivo vrijeme, ne videći ni kamo ni kuda leti, s Lucinom kosom na licu i očima, doživio trenutak vječnosti, kao da leti u raj. A odletjeli su u golem i gust kupinov grm isprepleten povijušama, divolozom i škrjebudom. Biti u zagrljaju s djevojčicom koju voli, biti zarobljen njenim nježnim rukama, uronjen u valove njene kose i tako letjeti zrakom, skupa s njom, na biciklu, može se dogoditi samo u lijepu snu i poslije takva sna probuditi se u divljem kupiništu koje upravo cvate u nacionalnom parku...