Sveti bunar

I tako dođe vrijeme u kojem knjigu objavljenu prije pola stoljeća i godinu, darovit netko iznova prepozna. I odluči je ponoviti. Možda se to dogodilo na nagovor nekoga kome urednik  jako vjeruje, možda je odluka pala uz istaknutu obljetnicu, možda je neki knjižničar negdje izjavio kako knjige više nema na policama i da bi je bilo pametno objaviti. A možda je pak netko, dok je ležao u sobi koja je mirisala na sasušene jabuke i svijeće posvećene na Svijećnicu, osjetio da Stjepanu njegov zavičaj mora vratiti dug. Možda jest jedno, možda drugo, a možda i nije ništa od toga. Uostalom, i nije važno. Važno je da je rečeno, i da je učinjeno. I da ćemo svi moći iznova zagrabiti priče iz „Bunara“, zagrabiti iz jedne od najboljih knjiga kratkih priča Stjepanove generacije, ali i ne samo njegove.