Stranac

Prije mnogo vremena, rezimirao sam Stranca rečenicom za koju znam da je paradoksalna: U našem društvu svaki čovjek koji ne plače na pogrebu svoje majke izvrgava se opasnosti da bude osuđen na smrt. Htio sam samo reći da je junak te knjige osuđen zato što ne pristaje sudjelovati u igri. U tom je smislu on stranac u društvu u kojem živi, on lunja po strani, po periferiji svog privatnog života, osamljeničkog i senzualnog. I zato su čitatelji u napasti da ga smatraju izgubljenim bijednikom. Međutim, predodžba o tom liku bila bi točnija, odnosno bila bi bliža onome što je autor želio, kad bi se čitatelj upitao u kakvoj to igri Meursault ne želi sudjelovati. Odgovor je jednostavan: On ne želi lagati. Lagati ne znači samo reći nešto što nije. To znači, još više, reći više nego što jest i, bar što se ljudskog srca tiče, reći više nego što se osjeća. A to svi mi činimo, svakoga dana, da pojednostavimo sebi život… (iz autorovog predgovora američkom izdanju Stranca).