Ovo je zanimljiva priča o lutajućem čarobnom kišobranu koji svoje trenutačne - same, tužne, žalosne, nezadovoljne, namrgođene - vlasnike spašava od kiše, ali jos više - od nezadovoljstva, nesreće, tuge. Čini ih radosnima, pa plešu i skaču od sreće i veselja, a bili su tako nesretni, tužni, tužni...

Kišobran pomiri prijatelje koji su bili posvađani, kišobranara i majstora Jozu, spaja momka i djevojku, pomaže liječniku, a stjuardesu spašava od londonske kiše.

Moglo se naš kišobran naći na najrazličitijim mjestima: u bolničkim čekaonicama, pod školskim klupama, na željezničkom kolodvoru, u tramvajima i autobusima, na brodovima. Nekoliko je puta ostao kao zaboravljena prtljaga u zrakoplovima. Bio je i čest stanovnik ureda za izgubljene stvari. Vjerovali ili ne, jednom je čak letio raketom.

Pronašao bi ga uvijek onaj tko bi ga u tom trenutku najviše trebao. A to znači najtužnija i najusamljenija osoba koja je prolazila pokraj njega. Koliko god to čudno bilo, oni koji su bili veseli nisu ga ni primjećivali. 

A bio je toliko fluorescentan da samo što nije svijetilio u mraku - blistao je i širio svjetlost oko sebe - svjetlost koja je značila sreću, radost...  I, što je najljepše - tom je svjetlošću usrećivao sve one koji su bili sami, tužni, nesretni... kojima je trebala njegova svjetlost. 

Bila je to zaista čarolija - a on je bio čaroban kišobran!