Časni suče, znamo se

U moru svjedoka i njihovih iskaza na suđenjima Zdravku Mamiću i svim optuženicima, u dugoj trakavici procesa koji je obilježio hrvatsko pravosuđe kako nitko ni u najluđim fantazijama nije mogao očekivati, jedno usputno objašnjenje podjele poslova dalo je sukus modusa operandi čovjeka koji je gotovo puna dva desetljeća drmao hrvatskim nogometom: “Bio sam glavni direktor Dinama i član Uprave… Zoran Mamić vodio je sportski dio, a Zdravko je bio sve”. I tako je i bilo jer, narodski rečeno, bez Mamića se u najtrofejnijem hrvatskom klubu nije mogla promijeniti ni rola toaletnog papira, a u jednom ne tako kratkom razdoblju isto je vrijedilo i za krovnu nogometnu organizaciju u zemlji. Svjedoci na suđenju često su ponavljali: “Tako nam je naredio Zdravko”.

Napisati da je Zdravko Mamić bio kriminalac i ništa više od toga bio bi paušalan zaključak o liku na čije su (ne)djelo mnogi godinama uzalud ukazivali. Dok je bio na vrhuncu moći, Mamić je bio nedodirljiv, ma što činio ili govorio. Osim nekih novinara, malo tko mu se suprotstavljao, a ako i bi – loše bi prošao. I zato je svaka priča o Mamiću priča i o hrvatskom društvu u dvadesetak godina turbulentne tranzicije. Jer, osim što je u nogometnom miljeu, u kojem i poslije pravomoćne presude njegovo ime izaziva koliko straha toliko i poštovanja, najmanje prezira, ispleo čitavu mrežu suradnika i saveznika – najčešće beskrajno odanih do trenutka kad više sami nisu imali koristi – Zdravko Mamić svojim je djelovanjem ogolio mentalitet i karakter ljudi koji su po opisu svojih funkcija trebali čuvati pravni poredak zemlje. Godinama djelujući po principu “dok ti meni napišeš mail, ja sam već pred vratima tvog ureda”, Mamić je zašao u sfere dotad nepoznate bilo kojem nogometnom djelatniku u zemlji, a ljudi na važnim položajima, čak i iz državnog aparata, bili su spremni staviti mu se na raspolaganje “za sve što treba”, za mjesto u loži na običnoj prvoligaškoj utakmici, na oronulom maksimirskom stadionu. Kako mu je to uspjelo?

Probijajući se od samoga dna, Mamić je kroz uličnu školu naučio da su strah i dojam svemoći temelj vladavine, a da je većinu ljudi onda moguće kupiti i za “dvajs’ deka salame”. O njegovu karakteru ispisane su na tisuće novinskih članaka, a nastupi puni agresije izazivali su koliko zgražanja toliko i divljenja u društvu koje tradicionalno pati od slabosti na dominantne mužjake. Opisu Mamićeva lika možda bismo i najbliže došli ako bismo se poslužili riječima kojima je pokojna novinarka Gordana Suša secirala jednog svog kolegu. U Mamićevu slučaju to bi išlo otprilike ovako: “Nevjerojatno bezočan, nevjerojatno bahat u komunikaciji, ali istovremeno šarmantan, duhovit. On je sustavna kontroverza, čovjek koji pogodi cilj, ali pritom promaši sve ostalo. Ukratko, Mamić je stil. A kako su svi ljudi stil, možemo pretpostaviti i da je Mamić čovjek”.

Pred vama, dakle, nije knjiga koja će osuditi Mamića, jer su to presudama već učinili svi sudovi, od osječkog do onog posljednjeg, međunarodnog za ljudska prava. Još manje je to knjiga koja bi ga branila, jer za to je imao nekoliko odvjetničkih timova, ili rehabilitirala Mamića, što bi tek bilo deplasirano. Ova je knjiga napisana da činjenično vjerno, kroz dokumente i iskaze svjedoka, prikaže kako je to zapravo bilo. I u tom je smislu vrijedan dokument jednog vremena.

Koliko Zdravko Mamić, vidjet ćemo i zašto, nije imao sreće što su mu suđenja izmještena iz Zagreba u Osijek, toliko je po čitatelje Večernjeg lista sretna okolnost bila što je taj iscrpljujući proces dopao osječkoj novinarki Suzani Lepan Štefančić kroz čije su vrijedne reporterske ruke prošle na stotine sudskih procesa. Pohodeći ročišta te pedantno i marljivo bilježeći iskaze, Suzana je iz klupe čuvene sudnice koja pamti i ratne zločince i čuvene drumske razbojnike, prikupila impozantnu građu pretvorivši je u štivo u kojem svako poglavlje u nekom trenutku skida sa sebe veo suhoparnog pravosudnog dokumentarizma i postaje često napeta, na trenutke čak i zabavna priča, dio slagalice jednog od najsloženijih i najkontroverznijih procesa u povijesti hrvatskog pravosuđa. Kroz cijeli se slučaj i osječke hodnike kao sjenke provlače zaboravni svjedoci, nogometni asovi zapetljani u kontradiktornosti vlastitih iskaza, sumnjivi poreznici, nemoralni suci i mnogi drugi, zapleteni i upleteni u priču kojoj se ni nakon zaokruženog desetljeća trajanja procesa ne nazire kraja. I u kojoj je potpuno nevinih zapravo – vrlo malo.