Kad bih ja imao maternicu

Glumac povezuje i visokomimetski i niskomimetski modus, spaja metafizičko, esencijalno s tzv. banalijama svakodnevnog života, s tijelom i njegovim potrebama. Pritom je, u toj svojevrsnoj rekapitulaciji vlastita života, iznimno ironičan, često i autoironičan. Duhovitost i uz nju sjetna nota stvaraju poseban vid poezije koja ne štedi ni samog autora, već ga ogoljuje u svakom dijelu, emotivnom, duhovnom, tjelesnom. U novoj knjizi Kad bih ja imao maternicu još ogoljenije, sa sarkazmom, ali i sjetno, prikazuje poziciju lirskog subjekta, njegovu starost, nemoć, samoću, deprivaciju, egzistencijalnu i društvenu. No, iznad svega, ova knjiga je posveta ženama, njihovoj ljepoti i snazi koju Glumac slavi.