Sinovi, kćeri

Kći koja nakon nesreće ostaje nepokretna, bez mogućnosti govora, prikovana za bolnički krevet, može samo pomicati zjenice. Fizički sputana i svjesna sebe osuđena je na prisjećanje. Sin, zarobljen u tijelu koje ne osjeća svojim, u dodijeljenoj ulozi koja mu je od prve svijesti o sebi strana, prisiljen je izdržati nerazumijevanje i najgora iživljavanja okoline kako bi mogao biti ono što jest. Majka nosi teret generacija, izobličena nasilnim patrijarhatom, odrasta uz zabrane i opomene, s lekcijom kako nikada nije dovoljno dobra u svijetu u kojem nema prostora za njezine želje i htijenja.

Ulančani su u jednu priču u kojoj svatko dobiva pravo na svoju istinu, svoju bol i želju da preživi; djeca koja pate za roditeljskom potvrdom, sinovi i kćeri koji žude za prihvaćanjem društva, roditelji oblikovani strahom koji zatim istim teško povrjeđuju svoju djecu. Ovaj roman ukazuje na neraskidivu vezu između naših privatnih sloboda, ljudskog dostojanstva i društvenih okolnosti, te posredstvom empatije, kao najvažnijim rekvizitom, razbija okove i otključava naše živote, zapretene obiteljske odnose i zabranjene ljubavi.

Sve što nam je bilo strano i nepoznato u virtuozno napisanoj prozi Ivane Bodrožić, koja spaja spisateljsko umijeće i brigu za društvo u kojem živimo, počinjemo osjećati bliskim, svojim i poznatim.