Zvonimir Mrkonjić vjerojatno je „najrazvedeniji“ autor na prizorištu suvremenoga hrvatskog pjesništva. Generacijski „razlogovac“ nikad nije robovao poetičkim okvirima, kao što se, uostalom, njegovi književni interesi ne iscrpljuju u prostoru poezije, jer iza njega stoji pomno strukturirana umjetnička građevina poezije (rimovane i konkretističke, vizualne i zvučne (poésie sonore)), kritike i drame, naposljetku nepregledno polje prijevoda podjednaka intenziteta u koje su zasađeni izbori i opusi autora poput Renéa Chara, Friedricha Hölderlina, Lautréamonta, Stéphanea Mallarméa, Henri Michauxa, Francisa Pongea, Rainera Marie Rilkea, Arthura Rimbauda i drugih.
Knjiga Grafiti, trodijelna i raznolika, „razvedena“ gotovo kao cijeli Mrkonjićev opus, demonstrira nataloženo iskustvo u iznimno široku rasponu, od – kao što je sam svojedobno pisao – „pjesništva iskustva jezika“, ludizma i ironije kao poluge duhovitoga kritičkog suočavanja sa stvarnošću našeg vremena, do fragmentarne, narativne Elegije u kojoj ispisuje imena ljudi, prostore i mjesta koji su tom njegovom golemom djelu osvjetljavali, signalizirali bitne točke, susretišta različitog, sudare nespojivog, ljepotu i tragiku na individualnu, jedinstvenu, nepredvidivu i neponovljivu putu. (B.Č.)