Britt-Marie je bila ovdje

Vilice. Noževi. Žlice.

Točno tim redom.

A ako išta zna, Britt-Marie zna što je red.

Zna da se čaša ne može odložiti na stol bez podmetača. Da ručak mora biti u podne, a večera u šest. Da je prije putovanja uputno naprašiti madrace sodom bikarbonom, da ne ostanu prljavi za slučaj da ti se nešto desi. I da je suludo plastične čaše nazivati šalicama za kavu. Jer nismo u ratu. Njezin muž kaže da joj socijalna inteligencija nije jača strana. Zato njemu jest.

Pa Britt-Marie godinama pere košulje koje mirišu na tuđi parfem. Sve dok on ne dobije infarkt.

A ona okrene novu stranicu.

I završi Bogu iza nogu, u mjestu u kojem ništa, ali apsolutno ništa, nije u skladu s njezinim poimanjem reda. A ponajmanje stanovnici – horda prljave djece opsjednute nogometom, supijana žena u invalidskim kolicima koja vodi automehaničarsku radionicu, pizzeriju i poštu (sve u jednom), slabovidna, a možda čak i slijepa, bivša nogometašica tankih živaca, štakor koji jede Snickers i sjajan je u slušanju, i jedan usamljeni policajac.

Ali, Britt-Marie nije osoba koja odustaje samo tako…