Dobro smo ispali, mali

Iskreni i strastveni memoari kompleksnog čovjeka i legendarnog glumca koji više od šezdeset godina inspirira publiku izvanrednim ostvarenjima.

Rođen i odrastao u Port Talbotu – malom velškom gradiću s čeličanom – usred rata i depresije, Sir Anthony Hopkins stasao je okružen muškarcima koji su, najblaže rečeno, bili tvrdi i izbjegavali bilo kakav oblik emocionalne ranjivosti. Kao učenika koji se mučio

u školi, Hopkinsa su i vršnjaci i roditelji i drugi odrasli otpisali kao promašaj bez budućnosti. No jedne sudbonosne subotnje večeri, velški je dječak gledao filmsku adaptaciju Hamleta iz 1948. i u njemu je zaiskrila strast za nečime što će još trebati imenovati, označivši početak

puta koji nitko nije mogao predvidjeti.

Iskreno i upečatljivim, ranjivim glasom, Hopkins na ovim stranicama progovara o mnogim prekretnicama u svojoj karijeri i pruža jedinstven uvid u briljantnost nekih od svojih kultnih izvedbi. S Jagovim monologom iz Otela, koji izvodi na audiciji, upada na Kraljevsku akademiju

dramske umjetnosti u Londonu, da bi se kasnije probio do Nacionalnog kazališta gdje ga je nitko drugi do Laurence Olivier odabrao za svoju zamjenu. Još kao dječak je igrom slučaja upoznao svojeg sunarodnjaka, Velšanina Richarda Burtona, da bi ga ponovno susreo u kazališnoj garderobi prije predstave Equus, kao etablirani glumac koji upoznaje svojeg idola. Za svoju nezaboravnu naslovnu ulogu u Kralju Learu Hopkins pak crpi sirovu emociju iz stoicizma vlastitog oca i djeda.

Sir Anthony krajnje iskreno progovara i o svojem osobnom životu. Ovisnost o alkoholu uništila mu je prva dva braka, upropastila odnos s jedinim djetetom i zamalo ga koštala života. Blizak susret sa smrću na kraju ga je potaknuo na odluku da se otrijezni, koje se

Hopkins drži već gotovo pola stoljeća. Nalik na muškarce iz svoje obitelji, stalno se bori protiv želje da kroči kroz život sam i da izbjegava vezivanje iz straha da ne bi ostao povrijeđen. I, kako godine prolaze, sve više se bavi pitanjima smrtnosti, pripremajući se za susret s onime

što je njegov otac nazivao velikom tajnom.

Kroz nevjerojatne uspone i porazne padove, žalosne gubitke i najsjajnije trenutke sreće, u Hopkinsovu životu postoji jedna konstanta: sličica malog trogodišnjeg Tonyja koju posvuda nosi sa sobom. Na njoj je uhvaćen trenutak kad je dobio drugu šansu za sreću, svojevrsno

pretkazanje svih pogrešnih koraka koje će napraviti i bezgraničnih prilika koje će mu se pružiti. Sada, kad je toliko daleko dogurao od tjeskobnog djeteta kakvo je bio nekoć, osjeća potrebu reći mlađem sebi: »Dobro smo ispali, mali.«