Dogodilo se prvoga rujna (i ne samo tada)

Viđenje Srednje Europe kao područja koje nema točno određene granice, u kojem naizmjence skladno ili u sukobima žive različiti narodi koji govore različitim jezicima i pripadaju različitim kulturama, ali koji istodobno imaju slična povijesna iskustva – u ruke nam stavlja mogući ključ čitanja Rankovljeva romana.

U njemu pratimo trideset burnih godina slovačke povijesti (roman počinje 1938, a završava 1968. godinom) koje pružaju sliku o zbivanjima koja nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim,pogotovo ne hrvatskog čitatelja kojem je, kao Srednjoeuropljaninu, većina opisanih društvenih i političkih mijena dobro poznata iz vlastite povijesti.

Početno mjesto radnje, iz kojega dolaze sva četiri glavna lika – Čeh Jan, Mađar Péter, Židov Gabriel i Slovakinja Mária – jest južnoslovački grad Levice, koji je autor odabrao kao mjesto dodira i suživota mnogih naroda i kao stjecište i zrcalo političkih strujanja (živjeli su ondje demokrati, liberali, konzervativci, monarhisti, socijalisti, nacionalisti, komunisti, fašisti i anarhisti). Strašni, vremenski zgusnuti događaji koje je donijelo 20. stoljeće nisu pružili previše nade za pomirenje tolikih raznolikosti, upravo obrnuto, zaoštrili su razlike do razmjera čija je posljedica (pre)često bila kolektivna nesreća, i to na svim stranama.

Stvarni povijesni događaji u romanu su isprepleteni s događajima koji u potpunosti pripadajuprivatnom i intimnom u životu junaka. A upravo se ono intimno – ljubav koju sva trojica glavnih muških likova gaje prema svojoj vršnjakinji Márii od pubertetskih dana pa sve do pune zrelosti – čini jednako nevjerojatnom kao i većina onoga što im je povijest kao pojedincima u ovom romanu natovarila na leđa. Poput junaka stripa u nastavcima oni se neprestano natječu za ljubav iste žene, tako što 1. rujna svake godine održavaju (ili se barem podsjećaju na to) natjecanje u plivanju – u kojemu nikada nitko ne pobjeđuje…

Autor uz pomoć trivijalizacije i crnoga humora uspijeva onaj spomenuti srednjoeuropski lonac pomaknuti prema iracionalnomu i pritom parodirati povijest.

Djelo se zbog toga lako čita, ali se o njemu i razmišlja i vraća mu se. Rankovljev čudesni svijet nedorečenoga i neizrečenoga nuka nas naime da sami izmaštamo što bi bilo kada bi bilo i kakav bismo sretni završetak, lišen samoće, poželjeli simpatičnim junacima, bez obzira na sve…