Φ (Fi)

Prije mnogo godina prijateljica mi je poklonila magnetić na kojem piše „It’s never too late to have a happy childhood“ koji me i dalje podsjeća na sve laži idealizacije djetinjstva, na mitske godine navodne nedužnosti u bezbrižnosti igre. Ova je civilizacija dovoljno stara da odustane od tog mita, ali ne, dodatno nam je zapaprila: ako ne možete odrasti u normalnu osobu, s vama nešto nije u redu, sami ste si krivi – doduše, možete se liječiti (od nesretnog djetinjstva) ako doživotno idete na skupu psihoterapiju. Sve je individualizirano, i bol i patnja. Nemate se pravo pozvati na vanjske uzročnike, kao npr. okolinu, uvjete u kojima ste odrastali – od klasnih do porodične patologije – ili možda genetskog naslijeđa.

Iz očišta znatiželjne i pronicave djevojčice pratimo radničku obitelj 1980-ih, u doba optimizma i napretka, kupovine prvog tristaća, dobivanja stana u novogradnji, odlaska na ljetovanje u radnička odmarališta itd. U širem društvenom kontekstu sudaraju se nove urbane strukture s naslijeđem tvrdih ruralnih vrijednosti. Kad se obitelj nađe pred nepoznanicom, koju treba tajiti, pred djevojčicom se otvaraju praznine straha i usamljenosti, od kojih se brani maštom i duhovitošću. Psihološki, generacijski i društveni roman istodobno je čaroban, snovit i jezovit; osvaja stilom i jezikom. 

Ovaj roman će vas istresti iz gaća: djeca su okrutna, lažu, mrze, varaju, čine ono što moraju kad ih tjeraju da se uklope i budu uspješna. Kad im nije dano jedino što im treba: suosjećanje, razumijevanje, oprost i prostor da budu to što jesu, djetinjstvo postaje doba užasa. Odbacimo li iluziju da su roditelji savršeni, ostajemo li sami na svijetu? I što? Zamislite! Ne, nećemo proživjeti neko drukčije, mitsko djetinjstvo, nego se suočiti s onim što smo dobili, platiti račun i krenuti dalje.