»Iako je epika obilježila cijelu Nazorovu književničku karijeru, njezina se recepcija svela uglavnom na »životinjski spjev« Medvjed Brundo pa se uza svu naklonost nacionalne kritike i historiografije, opus ovoga kanonskog pisca može zapravo smatrati neistraženim. Pošavši od ovih činjenica, Pavličić se latio posla da istraži upravo ovaj zanemareni odvojak. Pokraj jednostavnosti, lakoće i strukovne superiornosti, Pavličić je to učinio tako da je Nazorovu epiku kontekstualizirao žanrovski, poetički i svjetonazorski, zaključivši da »upravo eposi najbolje reprezentiraju Nazorovo shvaćanje svijeta« (Vinko Brešić).

»Ovo je prvi put da se Nazorovi epovi obrađuju u identičnom interpretacijskom ključu, poštujući suvremena dostignuća u teoriji književnosti i unutar studija novije hrvatske književnosti. Pavličićeva je knjiga i suma dosadašnjih spoznaja o tome dijelu Nazorova opusa, ali i poziv na daljnje razmatranje epike kao one žanrovske platforme koja je omogućavala proizvodnju i distribuciju svjetonazorskih kretanja i pogleda, podjednako u 19 i 20. stoljeću. Pavličić opisom i analizom likova, motiva, versifikacijskih obilježja, stilskih sredstava, svjetonazora i ideja otkriva bogatstvo pjesnika koji je pomalo počeo bivati zaboravljen u studiju nacionalne književnosti. Ova je knjiga povratak Nazora u istraživačku akademsku zajednicu« (Ivica Matičević).