Oproštaj s jeseni

U Oproštaju s jeseni, baš kao i u svim svojim dramama i romanima, Stanisław Ignacy Witkiewicz bavi se posljednjim danima starog poretka i “bivših” ljudi u njemu – i u tom se smislu razlikuje od većine antiutopijskih romana svog vremena, koji govore o već formiranom svijetu sterilne i totalitarne budućnosti. Witkacyjeva je opsesija mehanizam koji vodi takvoj budućnosti – mehanizam sažet u formulama socijalizacije društva i automatizacije psihe, koji su, prema njemu, dva lica istog sudbonosnog procesa čija logika proizlazi iz temeljne dualnosti čovjeka – čovjeka kao osamljene individue i čovjeka kao društvenog bića. Uostalom, to je fundamentalna tema njegove ontologije.

U tom smislu materijal kojim barata pripada kulturi prošlosti – onoj kulturi koja je osuđena na propast, baš kao što je to slučaj i sa subjektima iste kulture – uključujući i Witkacyja samog, koji takvu budućnost nije želio dočekati.

Witkacyjev je svijet – svijet u metamorfozi, na putu u budućnost koja će poništiti sve njegove humane i umjetničke pretpostavke. Nakon smrti Čiste forme “roman-vreća” i sam se postupno raspada pod teretom nesnosnog sadržaja – užasa egzistencije i prokletstva politike. — Dalibor Blažina