Studija Panonizam hrvatskoga pjesništva I obrađuje skoro tri stoljeća korpusa pjesničkih autora koji su u prvom redu motivsko-tematski replicirali zemljopisnom prostoru Panonije. Autori fokusiraju stilsku i stilističku konstituciju tih postupaka. Pošto su stil i stilističnost glavne sastavnice opisivanoga fenomena, bez obzira na njegovu motivsko-tematsku fundiranost, autori su nužno i tezno značajno uočavali kako tekstualna transstruktura panonizma sudjeluje u oblikovanju pojedinih poetičkih povijesnih segmenata ili/i obrnuto. Dragocjeno je referiranje na otkriće Stjepana Lukača u autoru Ladislausu Simandiju s početka 18. stoljeća, te njegovo poetološko nastavljanje na prethodećeg Jana Pannoniusa i slijedeće klasike slavonskoga prosvjetiteljstva (Reljkovići, Došen…) te romantizma (Strossmayer, Juraj Tordinac, Jagoda Brlić, Mato Topalović…) ili realizma (Kozarac) pa sve do moderne (Ivan Kozarac) i modernizma (A. B. Šimić, Tadijanović, Cesarić, Vladimir Kovačić, Radauš). Studija korpusom ide sve do suvremenosti, a intenzivno je interkulturalnog i neohumanističkog usmjerenja – i metodološkim načelnim opredjeljenjem, ali i posljedicom opisa korpusa, odnosno uočavanjem njegovih emisija upućenih suvremenom subjektu. Nužno je interdisciplinarna (uz slikovnu i tekstualnu studiju Vlastimira Kusika), a temeljno upućena pitanjima objektivnog tipa o stanju subjekta u estetskoj sudbini složenog zrcaljenja kulturnog prostora.