Monografija o hrvatskom pjesništvu ekspresionizma dvodijelno je strukturirana studija koja na jednoj razini razini sadrži teorijske eksplikacije (pitanje geneze, periodizacije, poetičkih čimbenika ekspresionističke paradigme) i pjesničke tekstove nastale između 1914. i 1928., a na drugoj razini proučavanje se hrvatskog ekspresionizma uklapa u sveobuhvatna Milanjina istraživanja o hrvatskom pjesništvu 19. i 20. stoljeća. Milanja obrazlaže pojam ekspresionizma u hrvatskoj književnoj povijesti i književnoj kritici, analizira paradigmatske pjesnike (od Čerine i Donadinija, preko Šimića, Krleža i Cesarca do Tomaša), hrvatski zenitizam u odnosu prema ekspresionizmu te predstavnike, pisce i pojave kasnog, katoličkog i sutonskog ekspresionizma. Knjiga završava razmatranjem poetike ekspresionizma (predmeta, forme i jezika). Hrvatski ekspresionizam cjelovita je književna paradigma iz koje je hrvatska književnost baštinila i poetske motive i formalna obilježja, priključivši hrvatsku književnost modernim tokovima europske književnosti.