Rijeka Sava u povijesti

Rijeka Sava u povijesti: zbornik radova znanstvenog skupa održanog u Slavonskom Brodu 18.-19. listopada 2013., Branko Ostajmer (ur.), Slavonski Brod, Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, 2015, 603 str. U prostoru hrvatske suvremene historiografije, jedino spomena vrijedno mjesto istočno od Zagreba je Slavonski Brod. Tamošnja Podružnica Hrvatskog instituta za povijest, posvećena istraživanju povijesti Slavonije, Srijema i Baranje proteklih je godina izrasla u primjer dobre prakse, i to ponajprije na planu animiranja neafirmiranih/mladih historičarskih snaga (natječaj za povjesničare/ke mlađe od 26 godina) te organiziranja problemski i interdisciplinarno koncipiranih znanstvenih skupova, tematski inspiriranih Slavonijom, ali i mogućnostima operacionaliziranja naprijed istaknutih obilježja. Tako je preklanjski skup o Savi, čiji zbornik ovdje prikazujemo, bio drugi u nizu “Brodskih povjesničarskih susreta”/”Symposiorum Brodensiorum historicorum“ (prvi je bio posvećen Josipu Matasoviću, prošlogodišnji pak Franzu Vaničeku i vojnokrajiškoj historiografiji; ovogodišnji problematizira povijest slavonskih šuma). Kako smo opću ocjenu skupa o Savi prethodno već bili iznijeli (Ekonomska i ekohistorija, IX, 9, 2013, 197-198), a možemo reći da ista vrijedi i za pripadajući zbornik, ovdje ćemo je odmah ponoviti, te na njoj graditi daljnju razradu. Ukratko, Rijeka Sava u povijesti strukturno funkcionira pomalo hegelijanski. Teza, tj. kvalitetna ideja i konceptualni okvir skupa/zbornika, kroz samu realizaciju, odnosno kroz njenih 25 odsječaka (radova), prolazi kroz svojevrsno antitetično “čistilište”. Jer jasno je da je naša historiografska scena premala i u svakom smislu presiromašna (kadrovima, projektima, vremenom, novcem) da bi povodom jedne ipak specijalizirane teme mogla okupiti 25 radova/znanstvenika koji će redom iskazivati jednaku razinu praktično očitovanog suglasja s riječima kojima je svojedobno najavljen skup o Savi: “Znamo danas već dovoljno dobro da se povijest ne može svesti na svoju političku dimenziju ili na zbirku političkih biografija, i ne odričući nipošto važnost političkoj povijesti, skupom, kakav je ovaj o Savi, želimo pokazati da u povijesti djeluju i drugi važni faktori, da su moguće i drukčije perspektive“ (Stanko Andrić, programska knjižica skupa). Iako multiperspektivnosti zbornika doprinosi učešće ne samo hrvatskih, nego i srbijanskih, slovenskih i bosanskohercegovačkih povjesničara/ki, kao i znanstvenika iz nekih drugih disciplina (arheologije, filologije, muzeologije, urbanistike), većina tekstova, promatrana pojedinačno i na eksplicitnoj razini, ne spada u uzorna ekohistorijska ili novohistorijska ostvarenja (štoviše, neki su od ovih „ideal-tipova“ veoma udaljeni). Ipak, po sagledavanju zbornika kao zaokružene cjeline, nije da se ne da otvoriti poticajna pitanja te povući zanimljive komparativnohistorijske i interdisciplinarne relacije. Dapače, u tom smislu Rijeka Sava u povijesti u konačnici djeluje dinamičnije od referentnih točaka iz prošlosti, npr. zbornika Plovidba na Dunavu i njegovim pritokama kroz vekove iz 1983. (potonji je, s druge strane, empirijski minuciozniji, valjda u duhu epohe u kojoj je bilo vremena i novca za arhivski rad).