Svitanja

Koliko različitosti na zemaljskoj kulgi koja pripada svima nama! U isto vrijeme toliki ratovi i glad, uz obilje hrane koja se baca, uništavanje prirode do iznemoglosti...Zašto ljudski mozak, za koji sam vjerovao da može sve kontrolirati, dopušta ovu raščovječenost? Je li to rijeka bez povratka? Jesmo li dovoljno jaki da se konačno trgnemo kao ljudi? Treba nešto učiniti da se svi zajedno pogledamo iznutra kao pojedinci i kao društvo, da vidimo odakle smo krenuli, kako i kamo idemo, koliko osjetimo jedni druge i koliko smo spremni jedni drugima pomagati da bismo zajedno koračali. Ovo vrijeme krize može nam pomoći da se sve pukotine u društvu koje postoje dugi niz godina, konačno zatvore i ispune nekim drugim, zdravim sadržajima. Čovječanstvo od uništenja mogu spasiti jedino emocije i empatija.