Vožnja na mjestu

U romanu Vožnja na mjestu vrijeme je metaforično, ni sunčano ni oblačno, zapravo riječ je o onom drugom vremenu, tranzicijskom, prolaznom vremenu; s tmurnim i nepredvidivim padavinama morala. Društva su tada prelazila iz jednog stanja u drugo, ljudi su bježali od sive boje, a bili pohlepni za slobodom palete naizgled redom poslaganih mogućnosti. Horizont stoljeća koje je istjecalo zakrvavio se od istoka ka zapadu, a zlo se spustilo na zemlju. Kao i uvijek, ono je otjerano u vučju jamu, a ipak iza sebe zlo je ostavilo tugu, smrt i ružno sjećanje. U ratu, na rubovima Domovinskog rata, ljudi nisu ginuli samo od bombi, granata i metaka, raspadale su se obitelji, pojedine osobe postale su ruševine. Tzv. rubna stradanja civila počinju već pred rat, kada nastaju strah i kaos, i ostaju više godina nakon rata, kada se dugo osjeća nestabilnost, a traume traju i dalje, kao i nepoštivanje zakona te društvena pljačka. Dugo se čekaju mirni dani. Slobodan se život vraća sporo, iza horizonta stoljeća koje je umuknulo, u doba priželjkivane sreće i svakodnevnog "običnog" grijeha.